U 4. kolu Treće NL jug Mario Popić odigrao je za Neretvanac svoju stotu utakmicu, a prije početka utakmice s Hrvatskim Vitezom predsjednik kluba Ivan Glasović uručio mu je prigodni poklon. Tom prigodom kolega s portala Javnost.hr razgovarao je s Popićem .
Čestitke na stotoj odigranoj utakmici! Kako se osjećate?
– Hvala Vam na čestitkama. Osjećaj je fantastičan. Ne mogu vjerovati da sam već skupio sto natupa. Stvarno jedno lijepo postignuće.
Možete li se prisjetiti svoje prve utakmice u Neretvancu? Kako biste opisali svoj put do stote utakmice?
– Prvu utakmicu za Neretvanac odigrao sam 2017. godine kao 16-godišnjak. Trener je bio Damir Vučić i on me već sa 15 godina uključio u rad prve ekipe i kad sam napunio 16 odmah mi je dao priliku. Igrali smo doma protiv Orkana iz Dugog rata. Dobio sam nekih destak minuta. Svakom sljedećom sve više i više, a ubrzo sam postigao i prvi pogodak protiv GOŠK-a iz Dubrovnika. Zahvalan sam svim trenerima koji su prošli kroz Neretvanac u ovih mojih 100 nastupa. Bilo je nekih odlazaka zbog manje minutaže u Neretvancu. Još tamo 2019 sam otišao u ONK Metković na polusezoni jer nisam igrao u klubu. Moram reći da mi je polusezona u ONK Metkoviću bila vrhunska i odlično me pripremila za buduće izazove u Neretvancu.
Koji su trenuci ili utakmice posebno ostali urezani u vašem sjećanju tijekom vaše karijere u Neretvancu?
– Najviše se naravno pamti sezona kada smo ostvarili najveći uspjeh u povijesti i postali prvaci lige i županijskog kupa. To nikada neću zaboraviti, kako ja tako vjerujem i cijeli Opuzen. Tih nekoliko mjeseci gorilo je svaki vikend i stvarno je nešto nezaboravno. Naravno pamtim i taj prvi pogodak. Neopisiv osjećaj. Nisam siguran, ali mislim da sam najmlađi strijelac u povijesti kluba, ako ne u cijeloj onda u ovoj bližoj. To bi netko trebao dobro iskopati.
Kako je tim evoluirao od vašeg prvog nastupa do danas? Što mislite da je najveći napredak koji ste zajedno ostvarili?
– Kada sam počeo igrati i trenirati s prvim timom tu su bili stvarno vrhunski igrači. Stariji i iskusniji učili su nas mlađe. Kako je vrijeme odmicalo klub se okrenuo mlađim igračima i odmah u prvoj sezoni to se osvajanjem naslova pokazalo kao pun pogodak. I danas je tako. Mladi igrači željni dokazivanja dolaze u Neretvanac koji bi im trebao biti odskočna daska za dalje. Ja se već polako vodim kao ovaj stariji i iskusniji jer sam uz Batinovića i Deaka jedini iznad godina. Tako da eto, fokus je na mlade igrače.
Kako se pripremate za svaku utakmicu? Postoje li neki rituali ili navike koje vas uvijek prate?
– Nemam neki poseban ritual. Jedino ako tu utakmicu zabijem gol,onda odmah sljedeću radim isto ne bi li ga opet zabio. Volim se otuširati u hladnoj vodi desetak minuta prije izlaska na zagrijavanje. Eto,možda to.
Koje vam je iskustvo najviše pomoglo u razvoju kao nogometaša i kako ste se prilagodili različitim izazovima tijekom karijere?
– Iskreno, najviše mi je pomogla ta polusezona u ONK Metkoviću. U svega 7 utakmica zabio sam 4 pogotka i to baš važna 4 pogotka. Svi su me zavoljeli vrlo brzo tamo, a i ja njih naravno. Bez međusobnog poštovanja nema uspjeha.
Kakvi su vaši ciljevi za budućnost u Neretvancu i u nogometu općenito?
– U nogometu općenito bih volio naravno, ako ikad bude postojala mogućnost, zaigrati u nekom većem rangu. Puno se toga treba posložiti, a treba naravno i puno raditi za to. Ako se slučajno dogodi, odlično. Ako ne onda bude li zdravlja idem po Šukanov rekord. Treće nema.
Možete li podijeliti neku anegdotu ili smiješan trenutak s terena ili iz svlačionice koji vas posebno pamti?
Nije anegdota,ali je smiješan trenutak. Utakmica u Biogradu predzadnje kolo šampionske sezone. Najbitnija utakmica u godini. Postižemo pogodak za 2:0 i u slavlju se svi nasmijemo u kameru s palčevima u zraku. Svih 11 igrača. Meni najdraža slika otkad igram u klubu. Čak mi je i na pozadini mobitela. Eto taj trenutak mi je ono baš poseban.
Neretvanac ima strastvenu navijačku bazu. Kako se osjećate kada vidite podršku svojih navijača na tribinama?
– Navijači su uvijek tu uz nas. Najvjerniji su uvijek na tribinama i uvijek su podrška. Naravno da rezultat dovodi više ljudi na tribine. Pokazalo se to u sezoni kada smo bili prvaci. Najsretniji sam kada osjećam da su navijači uz nas i da su u svakom trenutku živi jednako kao mi na terenu, ali to treba trkom i zalaganjem zaslužiti. Mislim da smo na otvaranju ove sezone pokazali da smo borbeni i da idemo na glavu za svaku loptu. Rezultat na domaćem terenu je izostao. 0:0 s Vitezom na mom stotom nastupu može se smatrati i dobrim rezultatom s obzirom da smo dobili crveni karton u 20. minuti. Tada smo osjetili da su navijači maksimalno uz nas i da su zadovoljni viđenim bez obzira što je završilo 0:0. Meni je ove sezone žao utakmice protiv Zmaja koja je također završila 0:0. Imali smo ogroman broj prilika i stvarno je šteta što nismo upisali tri boda. Pozivam ovim putem sve naše navijače da dođu i podrže nas u nedjelju protiv Omiša kako bi zajedno došli do pobjede.
Na kraju, možete li nam reći svoje misli o tome što znači biti dio Neretvanca i što to klub znači za vas osobno?
– Biti dio kluba za mene je stvarno neopisiv osjećaj. Ali dio kluba su svi ljudi koji vole i žive za ovaj klub, a ne samo mi igrači. Zbog takvih ljudi klub i ima kontinuitet igranja 3. Lige već 15ak godina. Nadam se da će uvijek bit tu. I kad bude dobro i kad bude loše.
Rasprava