U današnjem profesionalnom nogometu rijetka je pojava da netko provede pet godina u istom klubu, bude obožavan od navijača i maksimalno respektiran od protivnika, bude autoritet i uzor mladim igračima, a trenerima produžena ruka na terenu.
Dugopolje ima sreću da u svojim redovima ima jednog baš takvog igrača, Ivana Rodića.
U prošlom kolu Prve NL i pobjedi protiv Dubrave, Ivan je za Dugopolje odigrao svoju 100. utakmicu u drugom rangu hrvatskog klupskog nogometa. Odigrao je i dvije u hrvatskom kupu, protiv Radnika iz Križevaca i prvoligaša Lokomotive na Hrvatskim vitezovima.
Javnost je za Rodića “čula” dok je igrao za Šibenik, no malo njih zna gdje je počeo.
– Nogomet sam počeo trenirati s osađ godina u Orkanu iz Dugog Rata, kadetski i juniorski staž odrađujem u Primorcu iz Stobreča. Kao izlazni junior odlazim u HNK Mosor u kojem igram za prvu ekipu u tadašnjoj 2. ligi i nakon toga Imotski iz kojeg odlazim u HNK Šibenik, potom Hajduk, Rijeka, Istra i odlazak u inozemstvo u sezoni 2011./2012.godine.
Koji su ti se uspjesi u trofeji posebno urezali u sjećanje?
– Osvojio sam Hrvatski nogometni kup s Hajdukom 2009./10. godine, bio je to prvi trofej Hajduka nakon 5 godina te sam pomogao Arsenalu iz Kijeva da se vrati u ukrajinsku Premier ligu iz koje je godinu prije ispao.
Zašto baš Ukrajina?
– Nije bilo teško jer u tom trenutku, na početku sezone 2011./2012. kada sam dobio ponudu iz Zorya Lugansk, ukrajinska Premier liga bila je jedna od najboljih, mislim da je bila šesta na Uefa ljestvici. Tada su tamo igrali brojni vrhunski igrači: Srna, Willian, Douglas Costa, Fernandinho…
– Došao sam u Zoryu Lugansk i tada u tom periodu osim mene došla su još nekolicina igrača s prostora bivše države, odlični srpski lijevi bek Nikola Ignjatijević, Brigel iz Crvene zvezde i Toni Šunjić, reprezentativac BiH, sada moj kum i najbolji prijatelj. U Zoryi mi je bilo fantastično, bila je mala kolonija balkanaca, poslije je došao i zadarski vratar Krševan Santini. U tom periodu u Ukrajini je bilo jako puno hrvatskih igrača. Od Nikole Kalinica, Ognjena Vukojevića, Dudua, Vide, Kranjčara, mog sadašnjeg suigrača iz Dugopolja Marina Ljubičića, Srne. Mislim da je u tom periodu bilo 13-14 igrača iz Hrvatske u ukrajinskoj prvoj ligi.
𝐆𝐝𝐣𝐞 𝐭𝐢 𝐣𝐞 𝐮 𝐔𝐤𝐫𝐚𝐣𝐢𝐧𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐥𝐣𝐞𝐩š𝐞 𝐢𝐠𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐢 ž𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢? 𝐁𝐢𝐨 𝐬𝐢 𝐤𝐫𝐚𝐭𝐤𝐨 i 𝐮 𝐊𝐚𝐳𝐚𝐡𝐬𝐭𝐚𝐧𝐮?
– Igrao sam tamo u četiri kluba: Zorya Lugansk, Arsenal Kiev, Metalist Kharkiv i Goverla Uzgorod. Nakon Srne, Mladena Bartulovića i mislim Ogija Vukojevića da sam ja Hrvat koji se tamo najviše zadržao.
Šta se tiče gdje mi je bilo najljepše ne mogu se odlučiti između Zorye i Metalista.
Metalist Kharkiv je veliki klub, među tri najveća u Ukrajini.Tamo su igrali jedan Taison, Jose Sosa, Papu Gomez, Marko Dević…
– Što se tiče života u Kharkivu tamo mi je bilo najljepše, to je i bivši glavni grad Ukrajine, po meni jedan od najljepših u Ukrajini, dovoljno velik, a opet ne prevelik kao Kiev koji ima preko 3 milijuna stanovnika. Taj grad moja žena obožava i jedva čeka da se situacija normalizira da ode tamo.
– Nakon Ukrajine imao sam kratku avanturu u kazahstanskom premijerligašu Atyrau gdje mi je trener bio Zoran Vulić, a Jure Obšivač suigrač. Tamo sam se zadržao šest mjeseci potom odradio još polusezonu u Arsenalu Kiev i vratio se doma u Hrvatsku.
𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐭𝐢 𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐮 𝐔𝐤𝐫𝐚𝐣𝐢𝐧𝐢?
– Što se tiče sadašnje situacije u toku sam, stalno sam u kontaktu s bivšim suigračima, prijateljima i samo se nadam da će se to što prije završiti, normalizirati jer rat nikad nikome ništa nije dobro donio. Samo da se završi.
I𝐦𝐚š li 𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐭𝐞 𝐢𝐠𝐫𝐚č𝐞 𝐬 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐢 𝐢𝐠𝐫𝐚𝐨, 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐤𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐬𝐢 𝐢𝐠𝐫𝐚𝐨? 𝐊𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐭𝐞 𝐬𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐝𝐨𝐣𝐦𝐢𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐨 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐢 𝐢𝐠𝐫𝐚č𝐢?
– Igrao sam protiv velikih igrača, jedan od njih je Andrij Shevchenko, on je taman završavao karijeru u Dinamu Kiev, a ja sam bio u Zoryi. Igrao sam i protiv Taisona, Aršavina, Williama, Douglas Coste, da ne nabrajam naše Srna, Kale, Ognjen, Strina, Dudu… Ima ih previše, mogao bih do sutra.
– Upoznao sam puno igrača, igrao s većinom ukrajinskih reprezentativaca, ali za mene najveći od svih mojih bivših i sadašnjih suigrača je BIH reprezentativac Toni Šunjić.
𝐙𝐚š𝐭𝐨 𝐬𝐢 𝐨𝐝𝐚𝐛𝐫𝐚𝐨 𝐛𝐚š 𝐍𝐊 𝐃𝐮𝐠𝐨𝐩𝐨𝐥𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐤𝐨𝐧 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐚𝐭𝐤𝐚 𝐮 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤u
– Cilj mi je bio biti blizu kuće, a predsjednik Dugopolja Mario Smodlaka mi je tada iznio plan koji mi se svidio, međutim ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se ovoliko zadržati u NK Dugopolje. Sada znam da nisam falio, ovdje sam sretan, zadovoljan, volim ovaj klub. Želim, a i spreman sam na sve načine pomoći ovom klubu da njegova budućnost bude što svjetlija i da ako Bog da ovaj klub bude među elitom hrvatskog nogometa, a to nije nemoguće.
𝐊𝐚𝐤𝐚𝐯 𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐣𝐞ć𝐚𝐣 𝐨𝐝𝐢𝐠𝐫𝐚𝐭𝐢 𝟏𝟎𝟎 𝐮𝐭𝐚𝐤𝐦𝐢𝐜𝐚 𝐳𝐚 𝐍𝐊 𝐃𝐮𝐠𝐨𝐩𝐨𝐥𝐣𝐞?
– Pa iskreno ja to ne brojim, ja svaku utakmicu uistinu igram kao da mi je prva i posljednja, ali 100 utakmica u jednom dresu je stvarno poseban osjećaj, pogotovo kada je to dres koji oblačite s ljubavlju koliko god to zvučalo kao neka floskula.
𝐏𝐥𝐚𝐧𝐢𝐫𝐚š 𝐥𝐢 𝐬𝐞 𝐧𝐚𝐤𝐨𝐧 𝐤𝐚𝐫𝐢𝐣𝐞𝐫𝐞 𝐛𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐞𝐫𝐬𝐤𝐢𝐦 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐨𝐦?
– Polažem UEFA A licencu, i trenutno sam potpuno fokusiran na igranje za Dugopolje, a u budućnosti još ne mogu hoće li to biti trenerski posao ili nešto drugo vezano uz nogomet. Mislim iskoristiti svoje kontakte, veze i znanje, tako da ću svakako ostati u nogometu, a na kojoj funkciji to ćemo vidjeti.
Za 𝐤𝐫𝐚𝐣, 𝐳𝐧𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐚 𝐢𝐦𝐚š 𝐬𝐢𝐧𝐚, 𝐳𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚 𝐥𝐢 𝐠𝐚 𝐧𝐨𝐠𝐨𝐦𝐞𝐭, 𝐢𝐦𝐚𝐦𝐨 𝐥𝐢 𝐛𝐮𝐝𝐮ć𝐢 𝐛𝐫𝐨𝐣 𝟏𝟖 𝐧𝐚 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐤𝐮?
– Da, imam sina Marka, ima 10 godina i obožava nogomet. Trenira u Union Primorac. Ne volim ga puno hvalitixć, ali da ima talenta ima. Meni je sada najbitnije da se on zdravo razvija, uživa u treningu, a za sve ozbiljnije doći će vrijeme ako to bude to. A na stadionu Dugopolja ga se može sresti svaku domaću utakmicu, on je vatreni navijač Dugopolja.
Rasprava