Kad idete na teniski turnir, nije baš da tamo očekujete neku nogometnu facu, ali na jednom od takvih susreo sam legendu Hajduka, Darka Dražića, trenera koji je ostavio trag u domaćim klubovima, ali i po Njemačkoj, BIH, Iranu i Kataru. Znao sam da mu jedna kćer igra, a druga sudi (sutkinja na Masters turnirima, sudila finale Davis kupa…), ali nisam očekivao sresti trenera koji me “kupio” na gostovanju u Unešiću još tamo davne 2013. godine kad je preuzeo Primorac iz Stobreča koji je u sezonu startao sa skorom 0-0-7. Stobrečani su ostatak sezone bili među najboljim momčadima lige, bolji skor u ostatku sezone ostvarili su tek Šibenik, Imotski i Solin. Mogao sam satima pričati s Darkom, idealan bi bio kao gost u podcastu kojeg Dalmatinski nogomet planira pokrenuti u neka bolja vremena, ipak je iza njega pola stoljeća u nogometu.
Gdje je danas Darko Dražić, lani ste vodili Segestu, a posljednji klub iz dalmatinskog bazena bio je Zmaj u onoj pandemijskoj 2020. godini?
– Di sam, trenutno di mi žena odredi, hahaha… U Brelima sam još od prošle godine nakon povratka iz Siska. Spasio sam Segestu od ispadanja sezonu prije, nastavili suradnju, ali sporazumno smo se razišli zbog općeg hrvatskog poimanja nogometa osobito u nižim rangovima mada i u prvoj ligi ima sličnih stvari. Zmaja, a to je bilo treći put, preuzeo sam nakon trećeg kola, loše se startalo, a bilo je planirano da se napada plasman u 3. ligu. Polusezona i dva kola nastavka, mi na trećem mjestu, dolazi pandemija, prekid prvenstva i znamo svi što je bilo narednih mjeseci. Vjerojatno bi nastavili suradnju da su se ispoštovali moji zahtjevi što se tiče dolazaka i odlazaka igrača kao i ostalih dogovorenih stvari od strane kluba prema meni. Prošlo je već dosta vremena od tada, ali nigdje nisam pročitao ili čuo da je netko iz Zmaja rekao hvala ti na učinjenom, na plasmanu u 3. HNL jug. Mojim dolaskom napravljena je velika promjena unutar momčadi, pojedinci su nogometno oživjeli, da ne nabrajam sad sve.
Napisali smo na početku, legenda Hajduka, a kako i ne bi bio kad je skupio preko 200 nastupa za Bijele, nosio je kapetansku traku Hajduka, bili najbolji lijevi bek Jugo lige, nastupio u prvoj utakmici za Vatrene, a kasnije igrao Bundesligu i bio jedan od najboljih obrambenih igrača u Njemačkoj.
Jeste li zadovoljni karijerom, koliko vam je pomoglo ili odmoglo pravilo da se tek s 28 godina može “vani”?
– U pravu ste, preko 200 nastupa, Wikipedija tvrdi 210, a ja kažem da je bilo i više jer upitno je da li je sve zbrojeno. Mnogi ne znaju da sam došao u klub u ljeto 1980. godine i da sam kao junior prvoj momčadi priključen 1981. godine na zimskim pripremama. Do odlaska na posudbu u Solin 1982. godine sam u sezoni 1981./’82. imao stipendijski ugovor i igrao dosta prijateljskih utakmica, recimo Valenciju u Splitu sam sjedio na klupi, ali neću sad voditi istragu oko toga.
– Mnogi su pričali, poneki su i pisali isto tako da sam u sezonama ’88/’89 i ’89/’90 bio među najboljim, ako ne i najbolji lijevi bočni bivše države. Kada je Marinko Božiković, šef restorana na stadionu pitao pok. Ivicu Osima zašto mene ne vodi u Italiju na Svjetsko prvenstvo odgovor je bio da mora uzeti Spasića, inače zeta Miljana Miljanića. Nažalost takva vremena koja ni danas nisu drugačija.
Dražić je bio, uz Dragu Ćelića, jedini igrač Hajduka koji je nastupio u povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a.
– Prva utakmica Vatrenih protiv Amerike, nešto što će se pamtiti i o čemu će se pričati dok bude svijeta! Pri snimanju dokumentarca sam doznao da sam među prva tri koja su se odazvali pozivu, a prije otprilike dva mjeseca je novinar Andrija Kačić-Karlin, napisao u jednom članku da sam bio prvi. Nebitno, ali iskreno trebalo je imati hrabrosti da ne kažem što drugo i odigrati tu utakmicu, a znamo svi što, kako, na koji način se sve događalo. Mogu vam danima pričati o tom povijesnom 17.10.1990. godine, prisjeća se Dražić i nastavlja o odlasku u Bundesligu.
– Bundesliga je epizoda koja se dogodila zbog loših ljudi ili su se pokazali lošim iskreno rečeno, napravljeno je puno toga nekorektnog da sam bio primoran odabrati odlazak i otići u inozemstvo. Mota mi se po glavi da napišem knjigu, ima dosta materijala i nije isključeno da se to neće dogoditi. Kao reprezentativac, kapetan Hajduka, igrač koji je 11 godina bio dio povijesti dolazim u Njemačku i odlazim na probu u Fortunu Dusseldorf, prolazim test nakon dva treninga i ostajem u klubu do siječnja 1998. U polusezoni mislim ’95./’96. proglašen sam najboljim liberom Bundeslige, isto tako sam bio i kapetan ’97./’98., igrač stranac s najviše odigranih utakmica za klub (252).
Impresivno, ako pogledamo iz današnje perspektive, Gvardiol je ponajbolji obrambeni igrač Bundeslige i oko njega se vrte rekordni iznosi, a neizostavan je član Vatrenih. Ćiro baš i nije “volio” Dražića, iako mu je godinama kasnije bio pomoćnik u Iranu, u klubu Mes Kerman kojeg je Dražić nekoliko godina kasnije vodio i samostalno.
– Da li sam zadovoljan karijerom, pa sigurno je da mogu reći da, ali uvijek može bolje, a to sam nadoknadio i ispunio kroz trenersku karijeru. Da te 1991. nisam morao otići iz Hajduka, odigrao bih puno više utakmica za klub i reprezentaciju. Moram reći da i pravilo od 28 godina je tada sigurno bila jedna dobra stvar za klubove, ali za igrače nije. U današnja vremena je sve drugačije, neki nemaju strpljenja čekati ili otići na posudbu pa se dokazati, puno je samozvanih menadžera koji roditeljima pričaju bajke ili sami roditelji u svojoj djeci vide izvor brze zarade i egzistencije. Moram naglasiti jednu stvar, a to je moj povratak u HNL i Šibenik, tih godinu i pol je najljepši dio moje karijere s igračkog gledišta. U Njemačku se vraćam i s 37,5 godina završavam igračku i počinjem trenersku pustolovinu.
Počeo je Dražić u Fortuni kao pomoćnik, pa kao trener druge momčadi, a put ga je vodio u Iran, u velikane poput Persepolisa gdje je stigao na preporuku Frfe Mužinića i Zdravka Reića kod trenera Vinka Begovića. Radio je u šest iranskih klubova, a vodio je i BIH Premijerligaše GOŠK iz Gabele, Posušje i sarajevski Olimpik.
Pratite li domaći nogomet, naročito niže lige?
– Bit ću iskren, nakon Siska sam rekao odmori se! Razočarali su me ljudi koje sam smatrao prijateljima, zbog kojih sam i došao drugi put na Baniju. Nogomet je moja ljubav i ne mogu da ne gledam i ne pratim. Zadnje što sam gledao uživo je Villarreal u Splitu, a naravno reprezentacija je nešto što se ne propušta, Liga prvaka, HNL, gledam i ostale sportove posebno odbojku, više žensku nego mušku.
Napravili ste odličan rezultat u Primorcu iz Stobreča i Zmaju iz Makarske, a dobre su bile i epizode u Neretvancu i Imotskom koje su ipak, rekli bi, prerano završile. Bili ste na dobrom putu, ali posao je ostao nedovršen
– Primorac, Zmaj, Neretvanac, Imotski su epizode nakon mojih povrataka iz Irana. Slažem se da se dobro radilo, da se pravio dobar rezultat, da se u dotu ostavljala uredna svlačionica i ambijent, neke epizode su završavale ranije zbog sujete ljudi u upravi o njihovog ega. Kad dogovaram posao tražim odriješene ruke za svlačionicu, možemo i trebamo razgovarati o svemu, bez figa u džepu. Ja odlučujem hoće li sin nekog sponzora ili predsjednika kluba igrati ili ne, teren je mjesto gdje se priča, radi, dokazuje, napreduje. Naravno rezultat je taj koji trenera drži u sedlu, ali karakter i obraz su meni bitniji, nema laži, rad, red, disciplina bez obzira na rang i nivo natjecanja, nema zadovoljštine napravljenim, težim višem, moraš imati neki cilj. Ima jedan detalj koji mene ispunjava kao trenera, a to je da mi igrač dolazi i odlazi s treninga nasmijan. Znam da ovo sve izrečeno teško prolazi kod ljudi s egom i koji nisu spremni surađivati profesionalno nego jednosmjerno.
U Neretvancu ste prvi gurnuli u “vatru” Nikolu Katića, on je dobar primjer može li neki igrač više od onoga što pokaže u Hajduku
– Nikola Katić je u zajedničkom vremenu u Opuzenu bio dečko koji je shvatio puno toga što sam govorio, učio je, ponašao se odgovorno, profesionalno, redovan na treningu, a dolazili su iz Stoca on i mali Marić. Nije lako svaki dan putovati ukupno 100 km. Informacije od suradnika, ljudi iz kluba su bile pozitivne. Naravno kada slažeš momčad nastojiš duplirati sve pozicije kvalitetom bez obzira na godine. Nikolu sam stavio u vatru jer ne volim kemijati, ako ne možeš računati na stopera stavljaš stopera itd. Kada sam to uradio vidio sam da ima više skeptika nego onih koji daju podršku, ali ja sam ustrajao i nisam pogriješio. Rekao sam nekim ljudima koji su imali relacije s Hajdukom da ima jedan momak iz Stoca, ali nije bilo povratne informacije jer znamo da tih godina ljudi u Hajduku su odustali od Dalmacije i njenog zaleđa, a da ne govorim za kvalitetu na prostorima bivše države. Mnogi sigurno pamte da su u prošlosti takvi dolazili u klub i bili nosioci igre.
– Nikola je mislim poslije dvije godine i došao do Hajduka, ali i brzo je to sve propalo. Znamo kako je bilo dalje, Belupo, Škotska… ozljede su ga sigurno spriječile da nastavi uzlaznom putanjom. Kad si psihološki opterećen razmišljanjima da se nešto može ponoviti, kada nisi maksimalan da se tako izrazim onda si sklon i greškama koje ponekad daju drugačiju sliku tebe kao sportaša. Nisi dovoljan sam sebi, potrebna ti je podrška, ne samo trenera…i tu ću stati. Par godina prije nešto slično je bilo i sa Zoranom Nižićem. Taj dečko nije propustio trening u mlađim uzrastima, a trebalo je svaki dan putovati iz i za Vrgorac, meni je to bilo dovoljno da poštujem žrtvu i želju za uspjehom, da istrpim i greške jer sve je to normalni slijed sazrijevanja. Zorana sam pokušao preporučiti ne samo u Hajduk, ali rekao bih da pojedinci nisu imali oči, uši, nos kao i kod Nikole godinama poslije.
Vi i Igor Štimac radili ste u Kataru prije nekoliko godina. Vidimo da će se Svjetsko prvenstvo igrati na doista impresivnim stadionima, Vlada je kod nas najavila gradnju i obnovu stadiona u Hrvatskoj.
– Katar, jedna kratka, ali nezaboravna epizoda i veliko iskustvo. Bez obzira što su skoro svi klubovi imali svoje stadione Doha je bila veliko gradilište, gradili su nove stadione, autoputove, podzemnu željeznicu kao i drugu infrastrukturu i nadam se da je ili da će sve biti na zavidnom nivou za vrijeme Svjetskog prvenstva te da će naši Vatreni napraviti dobar rezultat. Pričalo se da ima dosta stradalih na tim gradilištima, ali život je tekao dalje, okupiran si svojim obavezama.
– Usporediti infrastrukturu Njemačke ili Katara s našom je besmisleno, daleko smo mi od te dvije zemlje, čak i Iran ulaže u infrastrukturu, kasne i oni za ajmo reći ostatkom svijeta. ali za razliku od Hrvatske Iran je jako bogata zemlja. Nafta, plin, bakar… Zalihe bakra su tolike da narednih 60-70 godina mogu živjeti samo od bakra kao i drugih resursa. Da nisu pod sankcijama dugi niz godina uvjerenja sam da bi i oni otišli puno dalje po pitanju infrastrukture, ne samo nogometne.
– Zadnjih dana se provlači priča o gradnji novog Maksimira te novih ili preuređenja postojećih stadiona uz pomoć UEFA-e zajedno s našom Vladom. Meni kao sportašu imponira tako nešto, ali isto tako ja kao sportaš imam i empatiju za ljude koji su pogođeni potresom, prvo u Zagrebu pa kasnije na Baniji. Došao sam u Sisak četiri mjeseca nakon razornog potresa i smatram da je bitnije izgraditi i obnoviti ta područja od izgradnje ili preuređenja stadiona. Ako vlada s EU fondovima može graditi i obnavljati Zagreb, Petrinju, Sisak i sve druge gradove, mjesta te paralelno uz pomoć europskih i svjetskih nogometnih institucija graditi stadione ili preuređivati druge, ja sam za takvu priču.
Svjedoci smo čestih promjena trenera, primjerice u 3. NL jug nakon deset kola je čak devet klubova promijenilo trenera. Je li naša struka slaba ili se nema strpljenja?
– To je jedna posebna i delikatna priča, u našem nogometu ima dosta ljudi koji ne mogu žonglirati balun 2 puta na ruku, a odlučivali bi tko treba igrati, pitaju zašto ovo, a ne ovo. Ne poznaju situaciju unutar svlačionice, što se radilo u pripremi utakmice…da skratim, uzimaju sebi za pravo isključivo kritizirati jer su pomogli, dali u klub neki novac pa su oni bitni, njihovo mišljenje je važno. Ljudi koji vode klub zbog takvih nemaju strpljenja da daju treneru vrijeme kako bi pokazali ono što su naučili, ono što znaju. Rezultat je jedino mjerilo svega i ako nisi svjestan toga bolje je ne upuštati se u takve izazove posebno u nižim ligama. Smatram da sam izrečenim dao odgovor o kvaliteti struke.
Prvi profi ugovor potpisali ste 1983. godine, a debitirali kod Pere Nadoveze. Tko je najviše utjecao na vaše nogometno odrastanje, a kasnije i na trenersko?
– Rekao sam već da sam došao u ljeto 1980. godine, zadnja godina juniorskog staža. Ne znam kako je danas, ali u to vrijeme klub nije uzimao igrače izlaznog godišta. Bio sam izuzetak vjerojatno zbog svojih nogometnih karakteristika, prošao sam sve moguće testove i naravno ono najbitnije tehničko taktičke sposobnosti. Moj trener tada je bio pok. Marin Kovačić koji je najzaslužniji za moju brzu aklimatizaciju, iskorak te pola godine poslije priključenju prvoj momčadi. Bilo bi nepravedno i nepošteno da uz bok Kovačiću ne spomenem osobu koja je najzaslužnija za moj dolazak a to je pok. Vojo Kačić. Sa šjor Vojom sam imao jedan specijalni odnos, ajmo reći odnos oca i sina na neki način.
– Naglasit ću nešto jako bitno, u to vrijeme, klub je imao drugu momčad koja je skoro svaki tjedan igrala prijateljske utakmice na Poljudu ili u mjestima širom Dalmacije koja je slagana od igrača koji nisu igrali za prvu momčad, nas juniora, a ponekad bi dolazili igrati za nas i talenti iz dalmatinskih klubova. Bilo je tu i igrača koji bi dolazili na probu. Sve bi to bilo popraćeno od strane stručnog stožera prve momčadi. Pored spomenutog Kovačića moram pridodati pokojne Antu Biću Mladinića i Stanka Špacu Poklepovića. On je sigurno najzaslužniji što sam se vratio ‘83 u Hajduk nakon godine dana posudbe u Solinu. Priču zatvaram s Perom Nadovezom, čujemo se najčešće za njegov rođendan koji je također bio u stožeru, a mojim povratkom bio je osoba koja mi je pružila priliku da debitiram 1983. godine. Pero s Poklepovićem i Kovačićem ima najviše zasluga za moje odrastanje te formiranje kao igrača, čovjeka, ali i trenera.
– S trenerskog aspekta mogu reći da dugogodišnji rad sa spomenutima, s nekima dvi, tri puta tijekom igranja za Hajduk, na neki način je utjecao na moju trenersku filozofiju. Bilo bi nepošteno još ne spomenuti pokojne Ivića i Vucova, te Skoblara i Peruzovića kao šefove struke s kojima sam surađivao ili igrao, kako vas volja. Međutim, na mene kao trenera najveći dojam i utjecaj je ostavio Aleksandar Ristić, bivši igrač Hajduka koji je kasnije u Njemačkoj za učitelje imao velikane kao što su Branko Zebec i Ernst Happel. Zajedno smo proživjeli 4-5 godina, a i pomogao mi je da se vratim nakon šibenske epizode u Njemačku kod njega u RW Oberhausen. Nakon završetka profesionalnog igranja također mi je pomogao da upišem školu u Njemačkoj. DFB je u to vrijeme imao prostor za samo dva stranca i diplomiram za trenera s A licencom.
– Najvažnije u svemu je, bar ja tako mislim, put kojim sam krenuo. Nisam bio onaj koji je skinuo kopačke i rekao ja sam trener, sve znam. Krenuo sam prvo kao suradnik, ne volim riječ pomoćnik jer suradnja je odnos šefa trenera s članovima stožera, u Fortuni Dusseldorf i paralelno bio šef trener druge momčadi. 2003. odlazim u Iran, a nakon 8-9 godina diplomiram u Sarajevu 2010. godine i postajem vlasnik UEFA PRO licence.
HNL suđenje? Puno se priča o suđenju, a naši suci i kad dobiju neku slabiju utakmicu u europskim natjecanjima se ne proslave
– Imam iskustva s hrvatskih terena i epizoda po Drugoj i Trećoj HNL. Često bi to bilo tendenciozno suđenje osobito na gostovanjima kako za, tako i protiv mojih momčadi. U 90% i više situacija sam uspio zadržati mirnoću zahvaljujući svome karakteru i što bih znao iskontrolirati događanja. Svojevremeno sam dobio epitet gospodin trener, ali bilo je i situacija kad sam izgubio kontrolu nad sobom. Završio sam na tribinama na gostovanju u Šibeniku u 2. HNL ili kad sam napustio klupu u Imotskom dok sam vodio stobrečki Primorac u 3. HNL. Općenito suđenje kao i nogomet je u uzlaznoj putanji, a VAR je dobitak za nogomet, naravno treba proći izvjesno vrijeme da stvari dođu na veći nivo, treba dati i sucima vremena da to sve bude brže i maksimalno pošteno, da nema prigovora s bilo koje strane. Naravno da su i suci ljudi, pa svi griješimo, oni su pod velikim pritiskom posebno kada određena događanja ne idu njima u prilog. Danas je internet dostupan svima tako da svi mogu komentirati, ocjenjivati, ali najgore je kada stvari odu u prepucavanje. Nažalost skoro uvijek je malo onih koji su realni, koji nisu skloni vrijeđati, koji gledaju nogomet previše navijački, odnosno jednosmjerno. Dok to ne promijenimo uvijek će postojati sumnje u objektivnost i nepristranost.
Rasprava