Ovih je dana Šibenik ostao bez Krste Jurasa, autora stihova mnogih pjesama koje nisu bile samo glazba, nego ogledalo grada i ljudi. Među njima i ona koja danas zvuči bolnije nego ikad – “Šibenik je to”. Pjesma koja ne uljepšava stvarnost, nego je izgovara ravno u lice. Grad koji “sudbinu ne zaziva, ali se ne miri s njom”. Grad koji je, kako kaže Juras, “osuđen da živi od pisme i od sna”.
Te riječi danas kao da su napisane baš za Šubićevac.
Na stadionu se proteklog tjedna napokon ponovno zakotrljala lopta. Šibenik je krenuo s pripremama, odigrao utakmicu s Dinarom – i to je, realno, gotovo sve od dobrih vijesti. Sve ostalo stoji u zraku, baš kao i sudbina kluba koji je previše puta bio na rubu, a ipak se svaki put nekako dizao.
Skupina domaćih momaka odlučila je igrati. Bez sigurnosti, bez velikih obećanja i bez odgovora na pitanja koja vise nad klubom. Pomoći će jer je to njihov grad, njihova tribina, njihov Šubićevac. Baš poput Jurasovih stihova, ne mire sa sudbinom, iako je ne mogu promijeniti preko noći.
Hoće li odigrati svih 15 utakmica? Kako će izdržati sedam gostovanja? Tko će platiti službene osobe, kazne, osnovne troškove natjecanja? Nitko to danas ne zna. I to je surova istina. Ali postoji i ona druga, emotivna istina – da Šibenik nikad nije živio od izvjesnosti, nego od inata, pjesme i sna.
Na Šubićevcu se ovog proljeća neće igrati za tablicu, bodove ili velike ciljeve već za dostojanstvo, kontinuitet, osjećaj da klub i grad još dišu zajedno. I to, koliko god krhko izgledalo, nije mala stvar jer igrat će se pred onima koji znaju patiti, ali i pamtiti. Pred navijačima koji razumiju tišinu jednako dobro kao i pjesmu. Funcuti su navikli. Nije prvi put da je klub na aparatima iako je ovaj put najteže i čeka se da netko kaže doktorima da isključe aparate… No, ako klub opstane trebaju znati tko je pomogao, tko je mirovao, a tko je Šibeniku u najtežem trenutku odmagao.
Sutra (srijeda) Narančasti na Šubićevcu igraju protiv Zagore, kluba koji je posudio Šibeniku već jednog igrača, možda bude još koji…
Krste Juras je to davno napisao, a Šibenik to danas ponovno živi. Grad koji grube riječi ne uzima za zlo. Grad koji se svojom dicom diči – čak i onda kada su okolnosti protiv njega.
Jer Šibenik je to.
I drugačije ne zna.
Rasprava