Split je grad koji ima dugu tradiciju velikih riječi i još većih političkih obrata. No ono što danas gledamo oko Poljuda i Hajdukova stadiona teško je nazvati drukčije nego – političkom nedosljednošću.
Jer nije prošlo ni tri godine otkako je tadašnji gradonačelnik Ivica Puljak na Skupštini Hajduka govorio o gradnji novog stadiona na Brodarici, modernog kompleksa koji je, prema planu, trebao biti dovršen do 2027. godine. Projekt je bio predstavljen kao vizija razvoja Splita i novi dom Hajduka.
Drugim riječima – tada Poljud očito nije bio nikakva “svetinja”. Bio je stadion koji će jednog dana dobiti nasljednika.
A danas? Danas iz istog političkog kruga slušamo kako “Poljud ne damo” i kako “svetinje i Split nisu na prodaju”.
Dakle, dok su bili na vlasti – planirao se novi stadion.
Kad više nisu na vlasti – Poljud je odjednom nedodirljivi simbol.
Takav politički salto nije samo nedosljedan. On je i uvredljiv za inteligenciju građana Splita i navijača Hajduka. Jer ljudi nisu zaboravili što je tko govorio.
Ako je novi stadion bio dobar projekt 2023. godine, onda je teško objasniti zašto se danas diže politička galama protiv ideje koja je tada predstavljana kao razvojna strategija grada.
A ako je Poljud danas svetinja koju se ne smije dirati, onda se nameće još ozbiljnije pitanje – zašto se uopće govorilo o gradnji novog stadiona i prodaji tog prostora?
U politici je legitimno promijeniti mišljenje, ali je pošteno objasniti zašto.
Ovdje tog objašnjenja nema. Postoji samo stara politička formula: dok imaš vlast – pričaš o projektima, kad je izgubiš – braniš emocije i simbole.
Hajduk i Split zaslužuju puno više od toga. Zaslužuju jasnu viziju i ozbiljnu raspravu o infrastrukturi koja će trajati desetljećima, a ne političke parole koje se mijenjaju ovisno o tome sjedi li netko u Banovini ili u oporbenim klupama.
Poljud nije problem. Problem je kad se politika vodi tako da ono što si jučer planirao danas proglašavaš svetinjom.
Rasprava